Actus Reus

Studentski život je jadan. Pogotovo kada nema birceva s jeftinim alkoholom. Kako mi nedostaje moj rodni grad. Tamo je jeftinije utapat tugu, sreću ili samog sebe u alkoholu nego živjeti. Tako je to krenulo sa par piva. Ok, 6 kn pola litre, crnog. Jack pot! Lagano ispijanje pive, pa put pod noge do onog famoznog birca koji ima happy hour. Glasna glazba, povampireni klinci, tumpasti konobari. Dečki nastavljaju sa pivama, a meni vrag ne da mira, režem sa pelinom. Konobar zajebo, a lijepo sam mu se zaderala: ''ČISTI''. Pelin sam poslala u želudac da pivu društvo radi. I tako par puta. Fino, ali novčanik je sve lakši. Sve si mislim, idemo do mene. Imala sam zalihu rakije koju sam koristila za ublažavanje bolova. Nešto malo više od pola litre. I tako nas troje zasjeli pred komp i deri, malo po malo. Nije ni pola sata, rakije više nema ni za ljek. Kolega je otišao doma. Laganini, ključ u bravu, dečko u krevet. Ako mislite da smo otišli spavati, ma sram vas bilo. Kakve vam se to perverzije motaju po glavi?
Sad kad samo kod perverzija, jedna kolegica, prava čistunka, mi je rekla da dok je ona u blizini ne spominjem riječ na slovo ''S''. Ništa mi nije bilo jasno. Kad mi je objasnila da se radi o ''vođenju ljubavi'', sve mi je bilo puno jasnije. Ona ne želi ništa prije braka. I propagira takav stav. Ali, ko za vraga, uvijek je u blizini dok sa frendovima i frendicama pričam o sexu. Upija informacije ko spužva. Vjerojatno se priprema za brak. Mislila sam da sex više nije tabu-tema. Ali ispada da je. Ljudi se ustručavaju pričat o tome da li im je lijepo i smatraju sex obavezom. A bogme nije. To je čista uživancija. Dakako, obje (ili više) osoba moraju pristat i nesmije bit prisile. Zakon je zakon. U zadnje vrijeme sam ipak promjenila neke stavove. Prije, otvorena veza je bila ok opcija. Sada više ne. Mislim da sam napokon upoznala dečka do kojeg mi je jako stalo, pa ga ne želim dijelit. Ovo mi je ipak najduža veza. Mislim da ga volim. Najčešće tako i reagiram. Ali ipak, sex je najbolji lijek i pruža neizmjerno zadovoljstvo. Nisam neki sex-frik (svako ima svoje mišljenje), ali ipak uživam kad god stignem.
Ovo je trebao biti osvrt na jednu subotu, ali ispalo je nešto sasvim drugo. Ispao je petak sa emocionalnim štihom. Ne mogu reći da mi je drago što u zadnje vrijeme gubim oštrinu, ali opet, u životu mi je ipak nedostajalo emocija. Nisam ona ista osoba od prije dvije godine. Evolucija čini čuda, ali nam dopušta da i dalje budemo ljudi.
Sad je zbilja kasno, a sutra tj. danas se treba dići pa vas sve lijepo pozdravljam i želim vam laku noć i ugodne snove.

...me polako sustižu. Nisam više tako mlada. Još malo pa 23... Polako primjećujem prve borice oko očiju. Pogled više nije tako otvoren kao što je nekad bio. Više od pola glave mi je pod opsadom sjede kose. Ali s tim se moram pomirit jer je u obitelji nasljedno da ženski rod počinje sjedit oko 18-te. Salo sve teže skidam, premda ga valjda nema toliko puno. Najproblematični je ipak donji dio trbuha. Opet, genetika ali kaj se more. Treba malo upornosti što se toga tiče. Pošto je došlo lijepo vrijeme odlučila sam ponovo upisat tjelesni, čisto radi poboljšanja zdravlja. Bogu fala, sa celulitom nemam problema jer živim na trećem katu. Treba preć te sve stepenice. Najveći problem su podočnjaci. Njih se nemogu riješit. Lijepo vrijeme dolazi, moram se malo pobrinut za svoj izgled. Nije da ću sad ić na kojekakve dijete, ali bilo bi preporučljivo da se više krećem. Još malo pa će se ponovo počet igrat odbojka. Jedva čekam ljeto.

Svi su depresivni, u banani... Pa su krenuli sa savjetima. Jedite čokolade, puno voća i povrća i tako dalje. A da li imamo novca za takav luksuz? Otkud studentu 500 kuna da kupi voća i mesa za mjesec dana? Ima jedva dnevno za nešto hrane na x-icu na kojoj su opet smanjili i dnevni limit i iznos... Od 16 kuna, student plaća samo 4? A lijepo mi recite tko se za 16 kuna može najest za čitav dan? Znam tko, anoreksični ljudi. Otkad sam krenula na fax, i psihički i fizički sam oslabila. Više ne mogu dići 100 kila. Pala sam na mizernih 50 kila na benchu. Pa kako da onda držim bilježnice i samu sebe na nogama? Ne preostaje mi ništa drugo nego da odem do student servisa i nađem posao na utovaru i istovaru frižidera. Treba bildat, treba love... A sve za zdraviji život. A prvo se treba slikat za iskaznicu za što moram pljunit 50 kuna. A starce me već sram žicat lovu... Ako itko ima kakav prijedlog slobodno neka kaže... Ovi na faksu zajebavaju sve u šesnejst. Moramo na sistematski pregled kako bi mogli upisat godinu. Pa mi nismo DIF, nego obično, usrano V*********** U P.M. Zbilja ne razumijem više ništa. 3. semestar nam još nije niti testiran niti upisan, a već su nam počela predavanja za 4. semestar. Ko tu koga, ako ne svoj svoga. Mi smo upisali, mi ispaštamo. Bravo! Sutra idem u referadu upisat 4. semestar. Bit će gužve, tankih živaca i hrpa psovki na račun vođenja ovog sranja od faxa.

... ovo što Vi radite nije humano. Stvarate nam pritisak jer ako nam nedate potpis, padamo godinu. Makar sam na parcijali, nije mi baš svejedno. Imate malo sjebane kriterije za ocjenjivanje. Od onih prokletih 28 komentara, 7 ih nije napisano po vašoj volji pa je to pad? Kolegi ste dali potpis samo na temelju toga što treba testirat semaestar, dok dugom kolegi (kojemu je ekonomija zanimanje i koji je napravio mrcinske pokazatelje od 20 stranica) niste htjeli niti pogledat seminarski. Kolegici Ste prigovarali zbog gramatatike. Oprostite ali, da li ste vi profesorica računovodstva ili lektor? I da, kako to da vam treba samo 5 minuta da pregledate seminarski rad i provjerite koeficjent na 19 stranica? Zašto ste kolegi napisali ''ovo je samo jedan u niz glupih komentara koje ste dali'' kada mu je kolegica koja studira vanredno i kojoj ste prihvatili seminarski, pisala rad? Zašto nam odbijate seminarske po 27 puta? I da, NAUČITE PISATI, jer ono kako ste napisali moje prezime graniči sa teškom uvredom. Nadam se da vam to nije bila namjera, jer ako je, loše po vas. Dok Ste vandrednima djelili potpise šakom i kapom, mi smo pišali krv dok smo radili seminarske radove. E da, i ovo je prvi put da ste spomenuli onaj prokleti Word Track.
Kolege su napravili i poslali rad profesorici i položili ispite te su nakon toga dobili potpise i ocjene. Tek tjedan dana nakon toga profesorica mi je poslala mail i rekla da radovi nisu zadovoljavajući. Kažete da su se kolege prošvercali. Oprostite, ali to je vaš previd. Materijale koje Ste nam dali su užasni jer nemaju sve podatke pa nismo mogli napraviti valjani rad. Opet, Vaš propust. Bolje bi prošli da smo si ih sami tražili. Matreijale koje Ste nam poslali držim kraj wc-a jer tamo i pripadaju.
I ona uvreda, da su svi redovni studenti na račun države ne drži vodu. Oni koji su upali bez plaćanja su to uspjeli svojim trudom i radom. Ostali redovni studenti ili si sami plaćaju ili ih roditelji financiraju, pa Vas finom molim da ne serete više po nama. Jesu vama vrane popukale mozak pa Ste zato tako ogorčeni?

Draga Profesorice, napravili ste više štete, previda i gluposti studentima kojiima predajete nego što hrvatska vlada napravila od samostalnosti. Zbog Vas hrpa ljudi ima problema sa faxom jer moraju pisat seminarske po 20-ak puta i krvavo se boriti za potpis te ne stignu položiti druge predmete. Zbog Vas imamo više mentalnih oboljenja nego sve žute kuće u Hrvatskoj. A tu se radi o otprilike 30-ak studenata. Pa si Vi lijepo zamislite kako će te se ''lijepo'' provest kad Vam pokuca na vrata 30 ljudi i pita vas za Vaše zdravlje. Dobila ja ili ne Vaš autogram, ovaj rad koji vam zadnji put pišem, prihvatili ga Vi ili ne, si možete lijepo nabit u Vašu guzicu (na kojoj bi trebalo pisat ''WIDE LOAD'').

Želim vam ugodne snove, draga profesorice. Puno pozdrava.

Created by Ljubavna Spajalica - upoznavanje

Subota, 9 ujutro, svi spavaju ko da tjedan dana oka sklopili nisu. I neko zvoni na vrata. Opet Jehovini svjedoci dijele one vjerske prospekte o ''istini''. Samo se pitam da li je ta istina naša, njihova ili propisana od strane crkve. Tko je čovjek da preispituje crkvu i njene riječi? Po njihovom, to je strogo zabranjeno jer bi došli do šokantnih otkrića koja bi poljuljala temeljni stup kršćanstva. Ali nije li tako sa svakom vjerom? I ne radi se tu o preispitavanju određene vjere, poput kršćanstva, nego samog sebe.
Crkva kaže da Biblija tj. Sveto pismo sadrži sve odgovore potrebne čovjeku. Ok, ovako: Bog (preko Crkve) je dao zapovjedi, od toga potiču svi pravilnici, znači i Biblija. Isus govori kako je ''Tvoja riječ istina'' (obraćannje Bogu). Gdje je tu čovjek? On je u krdu onih ovaca koje sljede Isusa. Sveli su nas na životinje koje nemaju slobodnu volju, nego drugi odlučuju mjesto njih. Koliko je pravedno da crkva vodi tuđi život na onaj način na koji to njoj paše?

Pitanje broj 1: Da li je Bogu stalo do nas?
1. Kažu: Bog NIKADA ne uzrokuje patnju, nepravdu i zlo. To je istina. Ljudi su sami odgovorni za to. Imaju svoju slobodnu volju. Ali ljudi su razumna i pravedna bića. To znači da Bog tu nemože utjecati, samo moral i etički principi. Zlatno pravilo.

Pitanje broj 2: Hoće li ratovi i patnje ikada prestati?
2. Kažu: Pod vlašću Božjeg kraljevstva ljudi se više neće učiti ratu te će prekovat svoje oružje u plugove''. Kameno doba je prošlo. Instinkt za preživljavanjem i jedan dio neandertalaca je ostao u nama. Borimo se za sebe. U Domovinskom ratu smo trebali u boj ići sa plugom na ramenu? Borili smo se za svoje obitelji, pravdu i slobodu. Da ima Boga, tog rata ne bi bilo. Ne bi bilo ni drugih ratova.

Pitanje broj 3: Što se s nama događa kad umremo?
3. Kažu: Kad čovjek umre, prestane postojat. Mrtvi nisu svjesni ničega, ne znaju ništa, ne osjećaju i ne proživljavaju ništa, tako da nemogu niti nauditi niti pomoći živima''. To nije istina. Mrtvi žive zauvijek. U našim sjećanjima i srcima. I nema veze pamtili ih mi po dobru ili zlu, oni žive zauvijek. Tako ćemo i mi.

Pitanje broj 4: Ima li ikakve nade za mrtve?
4. Kažu: Mrtvi biti uskrsnuti. Bog je obećao da će poslušni živjeti u raju na zemlji, a oni malo manje poslušni će ići u pakao. Ovo mi izgleda kao plašenje neukih ljudi u Srednjem vijeku. Srednji vijek je bio mračno doba za čovjeka, ali zlatno za crkvu. To su ljudi shvatili, pa je nastupio humanizam. Ali to su priče za malu djecu. Anđeli i babe-roge. A baba roga je u kršćanstvu vrag.

Pitanje broj 5: Hoće li bog uslišiti moje molitve?
5. Kažu: Kad molite, ne govorite uvijek jedno te isto. Ako želite da Bog usliši vaše molitve, moramo se molit na njemu prihvatljiv način. E a lijepo mi recite šta su nas učili na vijeronauku? ''Oče naš koji jesi...'' Ko male papige. I kako da se onda molimo na njemu prihvatljiv način, kad nam je ovaj način nametnut.

Pitanje broj 6: Kako mogu naći sreću u životu?
6. Kažu: Sretni su oni koji nastoje zadovoljiti svoje duhovne potrebe''. Također kažu: ''Pravu sreću nalazimo samo ako spoznamo istinu o Bogu. Ta spoznaja se nalazi u Bibliji. Ako istini iz Biblije dopustimo da upravlja našim životima i odlukama, bit ćemo sretniji i život će nam biti smisleniji''. Ma kakve duhovne potrebe. Svi znamo kako izgleda Maslow-ova piramida/hijerarhija ljudskih potreba. Čovjek prvo treži zaštitu od vremenskih nepogoda, toplinu i hranu. To su osnovni uvijeti zadovoljstva. Dalje ide znanje, poštovanje, ljubav i samoostvarenje. Samoostvarenje je jednako spoznaji istine, ali ne one Biblijske. Samoostvarenje je prihvaćanje samog sebe onakvog kakav jesi i nema veće nagrade od toga. Iskreno, da mi Biblija upravlja životom, prošla bi gorje od crkvenog miša jer bi moja egzistencija bila ugrožena. Ko' tebe kamenom, ti njega kruhom, ha? A u slučaju: ko' tebe metkom u glavu, što ćeš onda, osvećivat mu se iz groba? Biblija je jedno lijepo i samo lijepo štivo. Doduše, to je način kontrole, al nek im bude.

I na kraju, koja je pouka ovog svega? Neznam, al zbilja, budit ljude u 9 ujutro zbog ''istine''... Ma uzdaj se use i u svoje kljuse. Kome ćeš vjerovati ako ne sebi i svojim odlukama. I makar pogriješio, naučit ćeš nešt iz toga. Bog neće ić na tvoje ispite, ti ćeš.

To je tvoj život i ti određuješ kojim će tokom ići.

3 minute zbog kojih plačem već 5 sati... Zakasnila sam na autobus, a više niti jedan nije vozio. Makar sam ga danas vidjela, nedostaje mi. Htjela sam da večeras budem blizu njega. Živim na 100 metara od autobusne postaje i nekih 700 metara od željezničke postaje. Na vlak sam zaksanila jer sam zaspala pred kompom. Uhvatio me umor i samo sam sklopila oči na 5 minuta i prošlo je sat vremena. I prošo je i vlak. To je bio prvi...

Napokon, čujem se s njim i kaže mi za autobus. I ko muha bez glave sam počela trčat i bacat potrebne stvari u torbicu. Čak sam oborila rekord u tuširanju... Još sam do bankomata i na autobusnu sam trčala ko da me svi vrazi iz pakla gone... Uletim tam gdje su šalteri i službenik mi kaže da je zadnji autobus otišao prije 3 minute i da večeras više niti jedan autobus ne vozi u tom smijeru. Nazvala sam ga i rekla kaj se dogodilo. Neka knedla mi je bila u grlu...

To je bilo najgorjih 100 metara do stana jer sam se borila s time da ne počnem plakat. Kad sam ušla u stan, suze su krenule same od sebe. Neznam niti sama zašto. Ko vagoni u kompoziciji su slijedile jedna drugu...

Onda sam ošla na net u nadi da ću se smirit ali daleko od toga. Svaka pjesma je bila preteška za podnest i plakala sam ko kišna godina.
Uzela sam gitaru i svirala melodiju koju me tata naučio. Prsti su išli sami po žicama. I polako iz toga je nastala melodija koja me podsjeća na sve što se dogodilo. Na današnje konstantno kašnjenje, strah od toga da večer provedem sama dok svi imaju nekoga kraj sebe, na to da mu se trenutno neka ženska uvaljuje i na sve ostale strahove. Podsjeća me na to da ima i plave oči i da mi koljena klecaju svaki put kad dođe... I na to da je sinoć prespavao kod mene i da je kasnio doma. Podsjeća me na sve emocije i trenutke vezane uz njega i vrijeme provedeno s njim.

Zbilja neznam zašto sam plakala. Prije nisam, čak niti kada su prekidali samnom. A sad cvilim zbog toga što sam zakasnila na bus i neću ga vidjet večeras. Je, mogu okrivit hormone zbog toga, i PMS i čitav svijet. Vjerojatno mi je jako stalo do njega i ne želim si to priznat. Našao je neku pukotinu na obrambenom bedemu i zavuko mi se pod kožu. Prvi koji mi se usudio suprotstavit, koji mi neće lagat. A da li će me povrijedit, to još neznam jer to je nešto što samo on može. Ja njega ne želim povrijedit, niti mi je palo na pamet. Čak sam i ljubomorna postala. Frendovi i frendice su me počeli čudno gledat i prigovarat mi jer više ne komentiram ''potencijalne'' u prolazu. Pitali su zašto. Odgovor ne može biti jednostavniji :: imam sve što mi treba. Istina, to zvuči čudno i onak ženskasto, al istina je.

Evo, dobila sam znak, te proklete 3 minute. Zbog te 3 minute sam skužila da osjećaji nisu nešto što mogu kontrolirat. I da ako su pravi, u stanju sam čak i plakat. A, Bog zna, da mrzim plakat.

Studentica slabih živaca napokon ide na zasluženi odmor. Al nije to baš onaj pravi odmor gdje močiš noge i sjediš ko klada. Trebat će radit, učit i slušat prodike. Ma u .... s takvim odmorom. Samo ću se vratit još tanjih živaca na fax. Al odlazak na more ne dolazi u obzir. Svi te pljačkaju za hranu i vodu. Još malo i počet će i zrak naplaćivat... Skup je život u Lijepoj Našoj... Ak ništ drugo, idem na Panonsko more... Kupat se u vlastitom znoju dok obadi oko mene lete... Ipak bolje i radni odmor od onog na kojem te okradu...

Barem neću morat gledat barbike koje se prešetavaju u mikro-mini bikinijima. Uvijek sam imala dojam da takve cure svima nabijaju komplekse... One izgledaju savršeno, pa se zbog toga većina normalnih djevojaka (koje zbilja dobro izgledaju) osjećaju manje vrijednima. Doduše, i one su od krvi i mesa, pa se i njima mogu nabit kompleksi.
Svatko normalan zna svoje prednosti i nedostatke i ne bi se trebao opterećivati tuđim mišljenjem. Ipak, to radimo jer nam je nametnuto od strane medija. Dijete su također nametnute... Njima se narušava zdravlje i iscrpljuje imunosni sustav. Da bi čovjek bio zdrav i u dobroj formi mora se kretat. To su sve poznate činjenice, al opet, ne pridržavamo ih se.

Eh da, povratak doma. U rodni kraj, da ne kažem u P.M. To je ipak tema za jedan drugi post kad provjerim stanje u kafićima... Samo se nadam da je alkohol još uvijek dovoljno jeftin, da ublaži tugu povratka.

Prokleti susjedi... I to mi je neki život u zgradi... Na prvom katu živi stari bračni par i imaju hiperaktivnog unuka koji voli postavljat zamke na stepenicama... Kritiziraju sve što im nije po volji... Bogte, ne živimo više u vremenu komunizma... Ili možda... Drugi kat je ok, imaju svojih mušica, al sve u granicama normale... Treći kat je isto ok, doduše ni na nebu ni na zemlji... Zgrada bez lifta je ko zemlja s previše estradnjaka, jadna i naporna... Četvrtog i petog kata bi se i vrag odreko da može...

White trailor park trash koji ide na špicu pokazat nove krpice, ispijat popodnevnu kavicu i usput komentirat sve one ''jadnike'' koji prolaze onuda... Za njih nitko nije dovoljno dobar i imaju malo previsoko mišljenje o sebi... Voljela bi da im puknu te potpetice od 10 centimetara... Spustile bi nos iz oblaka i udarile guzicom u tvrdo tlo stvarnosti... Nije život šminka i krpice u vrijednosti od 5000 kuna mjesečno... Doduše, njihovi roditelji vjerojatno imaju love da ih financiraju, al do kad? Jednom će i te fine manikirane ruke morat počet radit, a umjetni nokti će se slomit... Dobit će proširene vene na sada savršenim nogama... Spray-On ten jako brzo bljedi, umjetne trepavice opadaju, tako da će im ostat samo strašna slika stvarnosti. Morat će se suočavat s njom svakog dana kada budu išle na posao, radit za budalu koju mrze... A onda će žalit za vremenom kad su na fax išle. A najviše za time što sad rade za minimalac u bircu punom starih alkosa... Ali, to je njihov život, nije moj...

Težak život je stvarnost, ali mene to ne brine. Kako sad stvari stoje, znam da se trebam potrudit da bi uspjela. Uz potporu onih koje volim, i onih koji mene vole ništa nije nemoguće... Jako mi je drago što nisam u koži tih cura i iskreno, žao mi ih je... Ali, one nisu ja, niti ću ja bit ikad ko one...

Sutra idem kupit metlu, tak da kad ove počnu nabijat potpeticama, da im nabijem jednu odozdo... Usisavač je ipak pretežak za takve stvari...